Na samom početku, počastiti ću vas sa dvije izjave lokalnih dušobrižnika: ”Ova današnja dica, sve nešto bulje u taj teve, igraju te igrice, blijedi su, nezdravi. Bolje da su na kupanju cijeli dan, da se igraju vanka s loptom” ili ”ja sam se u njihovim godinama penjao po stablima i igrao vani nogomet na livadi, a ne sam u mraku igrao igrice”. Ti, kako sam ih svojevoljno nazvao, dušebrižnici, nisu neke određene osobe u mom kvartu, ulici ili gradu. Oni su osobe koje ste već vidjeli nebrojeno puta, što u televizijskim prilozima o štetnosti video igara, što uživo na ulici unutar razgovora sa vašim kolegama, roditeljima, lokalnim mudracima.

Samo prije nekoliko godina, u razgovoru sa ocem koji je kupovao igru svom desetogodišnjem sinu, postao sam svjestan dokle to sve danas seže i kako takav način razmišljanja se nije previše odmaknuo od kraja devedesetih. Ali, hej, ova država kasni i što se tiče priznavanja prava ljudi sa raznim potrebama, afinitetima, etnicitetima, vjerovanjima, stavovima, pa zašto bi se kod kulture video-igara situacija uopće promijenila. Naime, taj otac je nevoljko ušao u gaming trgovinu i počeo svima pričati kako je on u njegovim godinama navlačio ”onu stvar” po cijele dane, a ne ”đojstike”. Naravno, bio je puno vulgarniji, no odlučio sam cenzurirati priču jer smo na našem portalu svi mi makar razinu pristojniji od toga. „Igrice meni nisu bile potrebne“, nastavlja brižni otac, „treba igrati nogomet van’ka i družiti se s ekipom, to je puno bolje za djecu. Ali to ne kažem samo ja, to je činjenica“. Činjenica, kažeš. Idemo nastaviti u smjeru činjenica. Na malo, naravno, pristojniji način.

Činjenica je da, kulturološki gledano, postoji nešto što se zove gamerska kultura. Gamerska kultura, unutar svog miljea, sadržava razne alate kojima se suzbijaju predrasude o konzumiranju video igara, o lošem utjecaju video igara na igrače, kao što se i ruše stereotipi o gamerima i gamericama. Zašto je ovakav jedan pristup gamingu, kroz prizmu društvenih i humanističkih znanosti, potreban i kako takav pristup može promijeniti gledanje na gaming kulturu? Pod gledanje, mislim i na gledanje ljudi koji upadaju u grupaciju primjeraka iz početka članka, ali mislim i na sve gamere i gamerice koji nekada uzimaju određene stvari u igrama zdravo za gotovo. Kao i svaki drugi element popularne kulture, masovne proizvodnje ili samo proizvoda (nazovite gaming kako god hoćete), video igre imaju veliki utjecaj na društvo, ali i društvo na njih. Kroz razne odnose, reprezentacije likova (bilo po rasi, rodu ili nacionalnosti) možemo uvidjeti neke šire društvene probleme, ali i ljepote. Kritički pristupiti gamerskom ”tekstu” ne znači negativno komentirati ono što se događa u igrama..ne znači ni recenzirati ih –  više se radi o obrađivanju određene teme i/ili problematike kroz jedan drugi kontekst, dajući povoda svim čitateljima i čitateljicama ovakvih tekstova materijala za raspravu i razmišljanje o tome u kakvom svijetu žive. Voljeli igre ili ne (da ne bude zabune, obožavam igrati igre, zato i jesam na ovom portalu s vama), igre bi prvenstveno (kao i svaki drugi fenomen) bilo zahvalno i, usudio bih se reći, potrebno razumjeti. Niti su svi aspekti igranja igara dobri, ali niti ih ima tako loših da tjeraju mirne pojedince ispred škola sa automatskim puškama da ubijaju ljude. Niti su svi pripadnici gaming kulture nevinašca oslobođena svih oblika netolerancije i predrasuda, a niti su nezrele osobe koje ništa drugo ne rade u životu. I dok god je situacija takva, dok god je pogled na gaming i gamere/ice iskrivljen u javnosti i dok sami gameri/ice nisu svjesni čemu su podložni svakoga dana – potreba za ovakvim pristupima će postojati. Prije nego što se ovo pretvori u planirani serijal kolumni/tekstova/obzervacija kojima ću vas ”častiti” na vašem i našem GG portalu, potrebno je početi od nule. Točnije, od početka. Ne, ne mislim na nastanak prve igre, prve konzole i tko zna čega što se navodi u prvim godinama industrije video-igara. Mislim na moj, osobni, početak. Igraonice, koje su bile veliki i značajan dio odrastanja mnogih ljudi na svim prostorima, bez obzira što nisu u igri bili automati i što se  ne nalazimo u SAD-u ili Japanu.

SPACE ILI PLACE?

Zašto smo spomenuli ove krasne izjave na početku teksta? Zato jer ćemo upravo s njima i početi ove osvrte. Te izjave nude određeno isčitavanje koje se već godinama provlači. Kao i kod svakog mišljenja o nečemu, imamo najmanje dvije strane..u većini slučajeva suprotstavljene na određeni način. Ovdje imamo gamere/ice s jedne strane, a s druge one koji to nisu. Uz igre i ljude koji igraju te igre vezuju se određeni označitelji kao što su bljedoća, mrak, izoliranost, nezrelost. S druge strane imamo označitelje kao što su svijetlo, zdravlje, lopte, gibanje, more. Bez obzira koliko mislili o tim izjavama da su beznačajne, mora se priznati da imaju moć ako se iznimno puno puta ponavljaju i time se zatome u glavi javnom mnijenju. Poveznica sa igranjem igara je uvijek taj određeni mračni prostor, pomalo možda i smrdljiv, pun ostatak nezdrave hrane, izoliranost, nedruštvenost, nezainteresiranost za ikakvo oveće tjelesno gibanje. Jedna od kulminacija takvog razmišljanja vezuje se za jedno posebno mjesto, koje se kroz medije već dosta godina smatra pravim grotlom problema, srce izoliranih gamera, a to su igraonice.

Zamislite kako naši mediji i ”stručnjaci” razmišljaju. Izolirani gameri se skupljaju i po osam sati dnevno u nekoj mračnoj igraonici buljeći u ekran..izolirani..se skupljaju..wtf..Da, u tome leži problem većine takvih predrasuda, nedovoljno su argumentirane, a opet nekako isplanirano i lijepo upakirane. Usporedba igranja nogometa na livadi i igranja video igara s društvom iz ulice u igraonici je nepoštena, prvenstveno jer igraonica, ako baš želimo ljutito pristupiti ovoj raspravi, na neki način nosi i pobjedu. Nema izlaganja mogućim lomovima ruku i nogu, a i teško je djeci ući u intenzivniju prvu interakciju na temelju nečega što ih tek počinje zanimati. Ulazak u igraonicu te automatski  spaja sa svim drugim ljudima u toj prostoriji, interakcija s vremenom raste te se pretvara u pravi mali svijet koji vas ne zadržava samo na tom statičnom prostoru. Provlačivši iskustva iz svoje mladosti, kao i mladih ljudi poslije mene, igraonice su bile mračno mjesto koliko i svi drugi dućani i zatvoreni prostori, ni manje ni više, a iz dobivenih poznanstava i prijateljstava rađaju se zajednički izlasci u kvart, pričanje i o drugim stvarima. Naravno, ni sport onda ne zaostaje. Veliko je povećanje interesa za npr. nogometom i košarkom i igranjem i gledanjem tih sportova nakon što vas obuzme jedna takva igra na neko vrijeme za konzolom. Primjera radi, tijekom svog skromnog rada u igraonici, počela su dolaziti djeca koja su se isključivo družila na kupanjima i nabijala loptu o zid svoje zgrade. Kad su došli u igraonicu izabrali su ”nogomet”, točnije jedan od Pro Evolution Soccer naslova. Oko te djece i mladića se priča uvijek vrtjela oko dvije iste reprezentacije. Pogađate. Hrvatska i Brazil. Zašto su im te reprezentacije bile privlačne te su samo njih birali je još jedna oduža tema. Važnija je činjenica da su nakon par eksperimentiranja s igrom nakon mjesec dana (svaki dan po sat vremena igranja, jer ipak nisu im roditelji bogataši) počeli raspravljati o brzini Engleske reprezentacija na tadašnjem Svjetskom prvenstvu te nedorečenost Japana, Francuske i perspektivnost Argetinskih krila.

Space i place su pojmovi koji se danas moraju znati razlikovati. Space se smatra u današnjim akademskim krugovima više statičnim, objektivnim mjestom koji se ne mijenja i čini društveni prostor. Ergo, iako je samo mjesto važno za interakciju, osjećaje, ugođaj ono nije toliko važno ili bolje rečeno nije jedni faktor što čini prostor. Prostor je možda zasada najbolji prijevod za place, nešto što je sačinjeno od raznih faktora i što u današnje doba zapravo čini jednu grupaciju i kulturu. Ljudi se ne druže i komuniciraju samo unutar nekog određenog mjesta, nego sama interakcija i odnosi čine zaseban prostor. To je ono što pikule, nogometno igralište ili igranje lovice nikad nisu uspjeli. Nisu mogli stvoriti oveći opus interakcija koje su značile nešto više, nisu učile djecu ništa osim da se mora trčati i da je sunce zdravo. Trčeći livadom, mala Ana nije naučila engleski jezik. Naučila je to mala Maja koja je igrala Final Fantasy VII gdje je usput naučila ponešto i o prijateljstvu, ljubavi, kapitalizmu, magijama, religiji. Naučio je Mate koji je igrao Simse pa je na jedan bolji način shvatio da živjeti sam košta puno, i što taj novac sve zapravo znači te kako njime treba raspolagati. Igraonice su bile mjesto koje je bilo važan dio prostora, kako edukativog tako i onog zabavnog, inteligentnog. Na kraju je, ne gledajući neke radikalne slučajeve gamera koje jedine viđamo po medijima, to nagnalo gamere i gamerice na ljubavne veze, igranje tenisa, na želju za obrazovanjem, jezicima, putovanjima, kreativnim pisanjem i crtanjem. Zelena livada i nogometna lopta (kojih istina ima sve manje zahvaljujući industriji) bez tog prostora koji su proizvodile igraonice, ostaje samo statično mjesto, space..a glave koje izjavljuju ”ja sam se u njihovim godinama penjao po stablima i igrao vani nogomet na livadi, a ne sam u mraku igrao igrice” ostaju i dalje u mraku.